Zbirke salonitanskih spomenika od 15. do sredine 19. stoljeća

Antikvarsko zanimanje za spomenike Salone započelo je prije više od pet stoljeća. Prve opise sakupljanja građe kako bi se oformila privatna zbirka opisuje otac hrvatske književnosti, Marko Marulić (1450. – 1524.). U skladu s europskim humanističkim kretanjima tog vremena, u fokusu njegova zanimanja bili su epigrafski spomenici. Stoga je u djelu In epigrammata priscorum commentarius, napisanom u razdoblju oko 1503. – 1510.¹, donio prijepise 29 salonitanskih natpisa koje je zajedno sa svojima prepisao dijelom in situ među salonitanskim ruševinama, a dijelom iz Papalićeva kućnog lapidarija.² Kako sam navodi, on je zajedno sa svojim prijateljem i sugrađaninom Dminom Papalićem obilazio salonitanske ruševine, a neke od spomenika morem su prebacili u Split, u Papalićevu palaču. O bogatstvu i reprezentativnosti Papalićeve zbirke govori činjenica da je još sredinom XIX. stoljeća Theodor Mommsen (1817. – 1903.) naziva Museum Papalinum, iako su do tada već brojni natpisi razneseni.

U Splitu je zavidnu zbirku antičkih natpisa sakupio i nadbiskup Pacifik Bizza (1695. – 1756.) ugradivši u atrij biskupske palače 62 natpisa. Spomenike je prepisao Francisco A. Zaccaria te ih objavio 1751. godine kao prilog prvom svesku djela Illyricum sacrum, pod nazivom Marmora Salonitana. Nadbiskupovi nasljednici nastavljali su prikupljanje spomenika, pa je s vremenom ukupni broj spomenika u zbirci porastao na 182.³

Krajem 17., a posebno u 18. stoljeću, posjedovanje zbirke umjetnina i starina u visokim europskim društvenim krugovima postaje sve češće. Osim praćenja novih trendova koje donosi neoklasicizam, okretanje antici značilo je stvaranje kulturnog ozračja u skladu s odbacivanjem starog režima i ujedno prihvaćanjem novovjekovnih tekovina. Sada u fokusu sakupljača nisu samo natpisi već se traga i za drugim spomenicima. Osobito su bile poznate talijanske antičke privatne zbirke, poput zbirke obitelji Borghese, Giustiniani, Boncompagni-Ludovisi, Medici, Farnese i dr.

Među antikvarima na razmeđu 18. i 19. stoljeća ističe se obitelj Garagnin iz Trogira, odnosno braća Dominik (1761. – 1848.) i Ivan Luka Garagnin (1764. – 1841.). Njihova je zbirka sadržavala niz raznovrsnih predmeta – od skulpture i natpisa te arhitektonskih ulomaka do numizmatičke zbirke i zbirke gema.⁴ U Garagninovu klasicistički uređenom vrtu, koji je bio svojevrstan lapidarij spomenika na otvorenom, mogli su se vidjeti i drugi antički spomenici, poput are Tita Statilija Maksima⁵ te antičkih stela ugrađenih u istočni ogradni zid parka.⁶ O raznolikosti te zbirke svjedoči sačuvani crtež njihove zbirke koji je izradio splitski slikar Ivan Danilo 1805. godine.

Za vrijeme namjesnika Thurna u Dalmaciji je boravio carev prijatelj i bliski suradnik, barun Francesco Maria Carnea von Steffaneo (1751. – 1825.) kao carski opunomoćenik za Istru, Dalmaciju i Albaniju.⁷ Barun je bio strastveni sakupljač umjetnina, pa je iz Salone na svoj posjed u Tapogliano prevezao, kako sam navodi antički arhitrav, Izidu te monumentalnu skulpturu izrađenu od grčkog mramora. Monumentalna mramorna skulptura cara bila je namijenjena novoosnovanom Kabinetu za numizmatiku i starine na bečkom dvoru (Münz- und Antiken Kabinett).

Salonu je na razmeđu 18. i 19. stoljeća posjetio i markiz Tommaseo degli Obizzi (1750. – 1805.) koji je pribavio nekoliko predmeta za zbirku umjetnina i starina u obiteljskom dvorcu Catajo. Garagnin u dopisu iz 1833. napominje da je markiz u više navrata sakupio spomenike iz Salone, a riječ je o kipovima, poprsjima i plitkim reljefima.⁸ Kako je Tomaseo bio posljednji član te loze, zbirka je zajedno s dvorcem prešla u nasljedstvo kuće d'Este⁹, a s izumiranjem i te loze u posjed austrijskog nadvojvode Franje Ferdinanda (1863. – 1914.) koji je 1922. – 1923. godine zbirku poklonio Muzeju povijesti umjetnosti (Kunsthistorisches Museum) u Beču.¹⁰ U inventaru Muzeja stoji da je iz Salone preko navedene linije stiglo tek pet nadgrobnih stela¹¹, iako raniji popisi pokazuju da je bilo i drugih spomenika.¹²

U sljedećem desetljeću među antikvarima je porastao interes za salonitanske spomenike. U Splitu su 1818. godine zabilježene čak dvije pozamašne privatne zbirke antičkih lapida¹³ koje su se toliko isticale da su zavrijedile posjet austrijskog cara. Naime, prilikom posjeta Splitu, car Franjo I. razgledao je privatne zbirke spomenika liječnika Carla Lanze (1781. – 1834.) i Vicka (Vincenza) Solitra (1782. – 1852.)¹⁴ te ih je ukratko opisao u svojem dnevniku. Lanzina zbirka uživala je zavidan status te ju je 1832. godine obišao¹⁵ i guverner Dalmacije Wenzel Alois Vetter von Lilienberg¹⁶ (1797. – 1841.). Dojmila se i Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816. – 1889.), koji je držao da je zbirka toliko bogata da zadovoljava uvjete lokalnog muzeja.

Zbirku koju je Carlo Lanza formirao, nastavio je obogaćivati njegov sin Francesco Lanza (1808. – 1892.) pa je tako zabilježeno da je 1834. godine od Luke Nimčevića (Luca Nimcevich) iz Solina dobio poprsje cara Trajana koje je pronađeno godinu dana ranije zajedno s antičkim medaljama.¹⁷

Lanzina je zbirka prema navedenim opisima bila bogatija od Solitrove,¹⁸ no od inventara nije nam poznato mnogo. Carrara već 1852. godine piše da nije više u Splitu.¹⁹ Manji dio zbirke, koji je ostao u Splitu, otkupio je Šime Ljubić 1869. godine za Arheološki muzej u Zagrebu. Tek je manji dio zbirke (uglavnom stele) otkupio i Arheološki muzej u Splitu. Zajedno s Lanzinom, Ljubić je otkupio i Solitrovu zbirku te zbirku Ivana Giromette iz Solina. Kada je Ljubić sredinom XIX. stoljeća otkupio zbirke, Solitrova je bila znatno bogatija. Osim natpisa i stela, sadržavala je i skulpturu, od kojih su iz Salone: glave carica Plautile i Livije (jednu od njih spominje i car u svojem dnevniku: Najljepše u njegovoj zbirci je glava neke žene od kamena.), skulptura cara u obličju Diomeda ili Hermesa,²⁰ torzo Fortune, torzo cara u oklopu, skulptura koja prikazuje mladog rimskog togata te portret dječaka Druza Cezara.

O postojanju još jedne, do sada nepoznate zbirke spomenika, svjedoče predmeti otkupljeni za Kabinet za numizmatiku i starine na bečkom dvoru (Münz- und Antiken Kabinett), danas u Kunsthistorishe Museumu u Beču. Naime, neposredno prije početka organiziranih istraživanja u Saloni, 1818. i 1820. godine, za austrijsku je prijestolnicu nabavljeno petnaest različitih predmeta, od čega je većina, čak dvanaest predmeta, poklon Jablana Maranbasche. Zapravo je riječ o Ivanu Grubiću zvanome Jablan (1773. – 1846.).²¹